|
HASIBA
MUSIĆ Hasiba Musić je rođena u Plavu,
gdje je i završila osnovnu školu
i Gimnaziju,
a Filozofski fakultet(filozofiju,
sa sociologijom) je završila na Filozofskom fakultetu u Skoplju.
Radila je kao profesor u Ekonomskoj školi u Prištini,
a zatim i u Doboju,
u predratnoj Bosni.
Pisanjem je počela
da se bavi od rane mladosti.
Ratni vihor je nju,
kao i mnoge
druge,
natjerao da napusti rodnu grudu. Živi i radi u Francuskoj. |
BEZ
NAJAVE LET SE NAŠ ZAVRŠAVA
Nema
me i ne traži me više,
ni
kad čuješ da sam se vratila.
Zatvori
sva vrata na koja sam ulazila.
To
dugo ljeto čežnje
i
ta vrućina me udavila.
v
Ne
može me smirit rodbina,
ni
babovina.
Moje
su noći i zore u vozovima
bez
cilja i smera.
Idem
tuđim sokacima
pa
opet se šćućurim
u
voznim hodnicima,
krijući
uzdah i suze
da
sam iz Bosne i izbeglica.
v
Ne
čekaj me više
i
ne teraj u svoja njedra.
Već
mesecima visi obešena
tvoja
i moja sloboda.
Prokletstvo
neznam
čoje
nas stiže.
v
Ja
bih te zaboravila
ali
jako te volim
Bosno
moja mila.
A
ljudi putuju
do
čuđenja i natrag.
Kome
si šta zgrešila
kad
u zgarište se pretvaraš.
Mržnja
pobjeđuje ljubav
i
mili od miloga se odvaja,
a
ja sanjam TE
i
tražim u nebesima.
v
Kad
će biti dosta pisovima
da
halakaju po tvojim prostranstvima.
A
svijet se oglušio,
nepoznata
mu je “istina”.
A
gora i kamen ječi
za
tvojim sinovima,
nemoćnim
i nedužnim bićima,
započetim
ljubavima,
bez
ikakvih prava.
I
zato ne daj se Bosno
da
bez najave
let
naš se završava.
EKSTAZA
Neko
me je sahranio u duši,
a ja
sam u nj
živce
utkala.
Htjela
bih da ga razoružam,
al’nalazim
se pred srčanim
barikadama.
Misli
da će me rastrgnuti
lešinari,
a ja
se nedam udarcu vremena,
bježim,
jer
imam svoje ja.
Bježala
sam od seoskog neznanja,
a
sad od malograđanštine,
egoizma,
od
aveti raznih nasrtaja.
Od
straha u pobedu,
od
svakakvog smrada.
Mada
nisam hurija,
i o
tom ne sanjam
pobeći
ću u svoja “maštanja”
i u
“svoj svijet”,
biće
veselja i smijeha,
nestaće
stradanja,
nek
sunce iz kamena zasija.
T R A G O V I
Druže,
kad dotični te iznenade
obriši sa očiju mulj.
Ne posrći,
pitaj se
ko,zašto,kuda?
A ako si kriv
nek’u zemlju propadneš
i više ne mrdaj.
Ako se silnici obrušavaju
na tvoja pleća nedužna.
trgni se,
otresi čađ.
Nek’ sruči se kiša
tragovi da ne smrde
bezumnima.
Bilo je to vekovima,
ko će to prekinuti
VOLJA I MOĆ
neobuzdanih,
il’vapaj nejakih,
što suze iz njihove utrobe,
uglavnom proguta noć.
Žao mi je što sve bledi
i sliva se u jednu mutnu reku.
Da sada jesmo to što besmo,
toplinu bi pružao
čovek čoveku
i ta bi reka bila med,
a mi slavili preokret.
Zato upamti druže,
tragovi će ostati za nama.
Pazi kakvi !
Nema oproštaja.
CRKAVICA
Drhti
i
ruke mu se tresu,
čovek
dvadesetih,tridesetih
pedesetih,
žalosno
i osamdesetih godina
našega veka.
Nešto ga prati
strah
sutra neće imati.
A pritiskaju potrebe
na
drugoj strani
Zato mora dati,
nema mu drugog leka,
poslednju paru
iz svoga džepa.
h
Prvi su davali
za sevap,u zajam.
Za dokaz silosti i gordosti.
I nisu toliko patili.
Duša im je sita
i nisu kukali.
“Bog” im je davao
i nisu gladneli.
To su pomenuti,
halal nek im je.
h
Moderni šarlatani
visoko držeći
svaki im živac plamti,
na licu nestrpljenje.
ne vide sirotinju,
što crkavicu guči
u mindilj
za teške dane
i svetli obraz
makar hlebom da im se preti
samo prezrenje da ne dožive
haram da im je.
Oni nisu muftač
al’ nikad se nezna
ko će “haré da im vidi”
i nijedan se ne stidi.
Imaju daleke planove,
ko će ih stići.
“Oni su reč civilizacije”
tako im se piše,
oni ne poznaju pojam
c r k a v i c e.
I
N S A N
Rvem
se sa sobom
a
neznam fis,
dekika
duga,
a
ne vidim prst
je
li to uspjeh ili kiks?
Avizaj
se!
Postigni merhamet,
pobedi sebe
šašav je to splet.
*
Ne
mogu,deljmi ću umrijet,
insan je
valjda
neće me
otet.
*
Dova ti treba,
takav je adet.
Možda neki hećim,
Ne daj se,gajret.
*
Ne
mogu,deljmi ću umrijet,
insan je
valjda
neće me
otet.
*
Kakav te to zôr
u zindan zatvori.
Prevrtanje sabah ti pokvari.
Je li to sevap
pa sufur ti kupi?
Nešto se događa
u tvojoj utrobi.
Ne daj se,gajret.
*
Ne
mogu,deljmi ću umrijet,
insan je
valjda
neće me
otet.
*
Sve to lijepo zvuči
u mojoj glavi,
ali nijedna nije
onaj lijek pravi.
Upozorenje!
Što mi tijelo davi.
Ne daj se, gajret.
*
Ne
mogu,deljmi ću umrijet,
insan je
valda
neće me
otet.
*
Ja ću sklopit ruke
i zatvorit oči.
Kakav je to merak,
mora suza poći.
Ali pazi!
nesmeš preći prag.
Ne daj se, gajret.
*
Ne
mogu,deljmi ću umrijet,
insan je
valjda
neće me
otet.
*
Slile su se crte
traženog mi bića.
Pomalo čudno
na zalasku sunca.
Smeš – ne smeš,
oceni!
Ne daj se,gajret.
*
Ne
mogu,deljmi ću umrijet,
insan je
valjda
neće me
otet.
N
U R
Ostani
daleko u svitanju jutra,
ne
otvaraj ladice nerođenih snova.
Zadrži osmeh još za jedno sutra,
ostani samo motiv mojih stihova.
Ko si? Odakle? – nije važno
i da li sa drugom jecaš do svitanja.
Sreća je samo da tijelo zadrhti snažno
od jednog pogleda i novog viđanja.
Ja duboko u svojoj šutnji
nazirem crte dragog mi lika.
Skrivena u zimskoj slutnji,
ostaćeš samo san ovog mučenika.
RASTANAK
ostaće mi
samo hladne suze
o tebi dušo
sanjat ću snove,
o tebi dušo
što mi ljubav uze.
tužan do
smrti,tužan do bola,
znaj poslije
tebe nikog neću ljubiti,
jer ti si srce
srca moga.
Znam da će
godine mnoge proći
i da vreme neće
nikad stati,
a ti odlaziš
dragi ove noći,
kad bih ti
imala mnogo toga dati.
Budi dobro i
imaj sve bogastvo
ovog sveta
neka bude
dobro srcu tvom
a ja ću
uvenuti poput cveta.
BOLESNE GODINE
Posrćem – dižem se i padam
od jada,
a htjela bih ko nekad da budem
u naručju tvojeg hlada.
≈
Vidim ruševine
pa vapim u nemoći,
pred smislom pokriva me kal.
Ako zinem nasrnem na nož
kako ću dočekat ravnotežu,
kad svi su tromi
i jedan na drugoga režu,
zamislite taj bal.
≈
Sekljet me hvata od onih
što dolaze toliko brzo
a vjerovatno nikada
ne vide druge.
Oni su gnijezdo pretnji
otimačine,dijaloga
i metafizičkih fraza
i misle da pred njima
istorija pada.
≈
Upališe nam fitilj nesanice
a tjeraju nas
da trajemo
do novog života,kao lutalice.
≈
Tad meni odzvanja
smrad u glavi
zinula je stara rana
krvarim
povampirenje me davi
i bolujem,
bolujem u tami.
ROMEO I JULIJA
Ljudske zveri
proganjaju moju sjenku
da ne zgrešim.
♥
oko sebe i sneg beli
ali ćutim k’o mumija
prigušenih osjećanja
kradem noć i dan,
k’o Julija.
♥
Šta ja mogu toj prirodi
nesmirenoj.
I dizgine pokidaću za Romeom.
Al’ je ponos od ljubavi
uvek jači
pa većinom bol u duši naoblači,
i kažem
smej se smej – ili plači.
Hej putniče!
Ko se to
tamo čuje?
Ko to na život
bljuje?
Šta radi
ova vreva,
kud se sve
ovo sprema?
Šta hoće
ova raja,
kad ima
slobode i prava?
∫
Hej putniče
!
Da li ti
nameravaš
gužvu da
nam stvaraš –
-
ili želiš ovaj
protest
samo da “prespavaš”?
∫
Hej putniče
!
Treba li
tebi pravda?
što među
redove
život
posmatra?
∫
Hej putniče,znan
si svima
i pismenima
i nepismenima.
Nestani što
pre iz vidika
jer pravdu
traži zemlja cijela.
Da se ne
sretnemo u očima,
jer ona
pripada njima,
revolucionarima
i običnima.
∫
protest neće
stati,
protiv
nepravdi,
protiv
korupcije i mita
protiv
birokrata,
protiv
karijerista,
protiv sviju
onih
kojima
savjest nije čista...
AKO
ODEM
Ako odem,da l’ će srce tvoje
da pati
ili novu sreću da traži?
Ako jednog dana odem
~
Da li će ti pogled smerni
tražit nove horizonte?
Ili će te želja zvati meni-
-
ako jednog dana odem.
~
Da l’ će mjesec da te zove
u naručju uspomena.
Da li ćeš zažaliti noći one,
ako jednog dana odem?
~
Da l’ će snovi drugi doći,
da ti brišu tužne oči,
ako jednog dana odem ?...
IZBEGLICA
Čovjek širokih bulevara
napušta svoj svet,
nešto mu užasno dušu para
i pita se,varal’ ga to pamet.
y
Čovjek širokih vidika
šta je nemat nije mogao znati
svi su mu bili ista prilika,
ako su znali njegov zanat.
y
Taj čovjek stigao u neki ćorsokak,
prigušen pogledima i sažaljenjem,
ne bi mu dohakala ni besparica,
ni bolom podsticana nesanica,
ni sveopšti mrak.
Još živi treptaj njegova topla srca
samo da mu je ljudski zagrljaj,
malo svjetlosti i ljudski zrak.