HASIBA MUSIĆ

Hasiba Musić je rođena u Plavu, gdje je i završila osnovnu školu i Gimnaziju, a Filozofski fakultet(filozofiju, sa sociologijom) je završila na Filozofskom fakultetu u Skoplju.  Radila je kao profesor u Ekonomskoj školi u Prištini, a zatim i u Doboju, u predratnoj Bosni.  Pisanjem je počela da se bavi od rane mladosti.  Ratni vihor je nju, kao i mnoge druge, natjerao da napusti rodnu grudu.

Živi i radi u Francuskoj.

 

BEZ NAJAVE LET SE NAŠ ZAVRŠAVA

Nema me i ne traži me više,

ni kad čuješ da sam se vratila.

Zatvori sva vrata na koja sam ulazila.

To dugo ljeto čežnje

i ta vrućina me udavila.

v

Ne može me smirit rodbina,

ni babovina.

Moje su noći i zore u vozovima

bez cilja i smera.

Idem tuđim sokacima

pa opet se šćućurim

u voznim hodnicima,

krijući uzdah i suze

da sam iz Bosne i izbeglica.

v

Ne čekaj me više

i ne teraj u svoja njedra.

Već mesecima visi obešena

tvoja i moja sloboda.

Prokletstvo neznam

čoje nas stiže.

v

Ja bih te zaboravila

ali jako te volim

Bosno moja mila.

A ljudi putuju

do čuđenja i natrag.

Kome si šta zgrešila

kad u zgarište se pretvaraš.

Mržnja pobjeđuje ljubav

i mili od miloga se odvaja,

a ja sanjam TE

i tražim u nebesima.

v

Kad će biti dosta pisovima

da halakaju po tvojim prostranstvima.

A svijet se oglušio,

nepoznata mu je “istina”.

A gora i kamen ječi

za tvojim sinovima,

nemoćnim i nedužnim bićima,

započetim ljubavima,

bez ikakvih prava.

I zato ne daj se Bosno

da bez najave

let naš se završava.

 

EKSTAZA

 Neko me je sahranio u duši,

a ja sam u nj

živce utkala.

Htjela bih da ga razoružam,

al’nalazim se pred srčanim

barikadama.

 

Misli da će me rastrgnuti

lešinari,

a ja se nedam udarcu vremena,

bježim,

jer imam svoje ja.

Bježala sam od seoskog neznanja,

a sad od malograđanštine,

egoizma,

od aveti raznih nasrtaja.

Od straha u pobedu,

od svakakvog smrada.

Mada nisam hurija,

i o tom ne sanjam

pobeći ću u svoja “maštanja”

i u “svoj svijet”,

biće veselja i smijeha,

nestaće stradanja,

nek sunce iz kamena zasija.

 

T R A G O V I

Druže,

kad dotični te iznenade

obriši sa očiju mulj.

Ne posrći,

pitaj se

ko,zašto,kuda?

A ako si kriv

nek’u zemlju propadneš

i više ne mrdaj.

 

Ako se silnici obrušavaju

na tvoja pleća nedužna.

trgni se,

otresi čađ.

Nek’ sruči se kiša

tragovi da ne smrde

bezumnima.

Bilo je to vekovima,

ko će to prekinuti

VOLJA I MOĆ

neobuzdanih,

il’vapaj nejakih,

što suze iz njihove utrobe,

uglavnom proguta noć.

 

Žao mi je što sve bledi

i sliva se u jednu mutnu reku.

Da sada jesmo to što besmo,

toplinu bi pružao

čovek čoveku

i ta bi reka bila med,

a mi slavili preokret.

 

Zato upamti druže,

tragovi će ostati za nama.

Pazi kakvi !

Nema oproštaja.

 

CRKAVICA

 Drhti

i ruke mu se tresu,

čovek

dvadesetih,tridesetih

pedesetih,

žalosno

i osamdesetih godina

našega veka.

Nešto ga prati

strah

sutra neće imati.

A pritiskaju potrebe

 na drugoj strani

Zato mora dati,

nema mu drugog leka,

poslednju paru

iz svoga džepa.

 h

Prvi su davali

za sevap,u zajam.

Za dokaz silosti i gordosti.

I nisu toliko patili.

Duša im je sita

i nisu kukali.

“Bog” im je davao

i nisu gladneli.

To su pomenuti,

halal nek im je.

 h

Moderni šarlatani

visoko držeći

svaki im živac plamti,

na licu nestrpljenje.

ne vide sirotinju,

što crkavicu guči

u mindilj

za teške dane

i svetli obraz

makar hlebom da im se preti

samo prezrenje da ne dožive

haram da im je.

Oni nisu muftač

al’ nikad se nezna

ko će “haré da im vidi”

i nijedan se ne stidi.

Imaju daleke planove,

ko će ih stići.

“Oni su reč civilizacije”

tako im se piše,

oni ne poznaju pojam

c r k a v i c e.

  

I N S A N

 Rvem se sa sobom

a neznam fis,

dekika duga,

a ne vidim prst

je li to uspjeh ili kiks?

Avizaj se!

Postigni merhamet,

pobedi sebe

šašav je to splet.

 *

Ne mogu,deljmi ću umrijet,

insan je valjda

neće me otet.

*

Dova ti treba,

takav je adet.

Možda neki hećim,

Ne daj se,gajret.

*

Ne mogu,deljmi ću umrijet,

insan je valjda

neće me otet.

*

Kakav te to zôr

u zindan zatvori.

Prevrtanje sabah ti pokvari.

Je li to sevap

pa sufur ti kupi?

Nešto se događa

u tvojoj utrobi.

Ne daj se,gajret.

*

Ne mogu,deljmi ću umrijet,

insan je valjda

neće me otet.

*

Sve to lijepo zvuči

u mojoj glavi,

ali nijedna nije

onaj lijek pravi.

Upozorenje!

Što mi tijelo davi.

Ne daj se, gajret.

*

Ne mogu,deljmi ću umrijet,

insan je valda

neće me otet.

*

Ja ću sklopit ruke

i zatvorit oči.

Kakav je to merak,

mora suza poći.

Ali pazi!

nesmeš preći prag.

Ne daj se, gajret.

*

Ne mogu,deljmi ću umrijet,

insan je valjda

neće me otet.

 *

Slile su se crte

traženog mi bića.

Pomalo čudno

na zalasku sunca.

Smeš – ne smeš,

oceni!

Ne daj se,gajret.

*

Ne mogu,deljmi ću umrijet,

insan je valjda

neće me otet.

N U R

 Ostani daleko u svitanju jutra,

ne otvaraj ladice nerođenih snova.

Zadrži osmeh još za jedno sutra,

ostani samo motiv mojih stihova.

 

Ko si? Odakle? – nije  važno

i da li sa drugom jecaš do svitanja.

Sreća je samo da tijelo zadrhti snažno

od jednog pogleda i novog viđanja.

 

Ja duboko u svojoj šutnji

nazirem crte dragog mi lika.

Skrivena u zimskoj slutnji,

ostaćeš samo san ovog mučenika.

 

RASTANAK

Ti odlaziš noćas jer te život zove,

ostaće mi samo hladne suze

o tebi dušo sanjat ću snove,

o tebi dušo što mi ljubav uze.

I sav će život bez tebe biti

tužan do smrti,tužan do bola,

znaj poslije tebe nikog neću ljubiti,

jer ti si srce srca moga.

 

Znam da će godine mnoge proći

i da vreme neće nikad stati,

a ti odlaziš dragi ove noći,

kad bih ti imala mnogo toga dati.

 

Budi dobro i imaj sve bogastvo

ovog sveta

neka bude dobro srcu tvom

a ja ću uvenuti poput cveta.

 

BOLESNE GODINE

Posrćem – dižem se i padam

od jada,

a htjela bih ko nekad da budem

u naručju tvojeg hlada.

Vidim ruševine

pa vapim u nemoći,

pred smislom pokriva me kal.

Ako zinem nasrnem na nož

kako ću dočekat ravnotežu,

kad svi su tromi

i jedan na drugoga režu,

zamislite taj bal.

Sekljet me hvata od onih

što dolaze toliko brzo

a vjerovatno nikada

ne vide druge.

Oni su gnijezdo pretnji

otimačine,dijaloga

i metafizičkih fraza

i misle da pred njima

istorija pada.

Upališe nam fitilj nesanice

a tjeraju nas

da trajemo

do novog života,kao lutalice.

Tad meni odzvanja

smrad u glavi

zinula je stara rana

krvarim

povampirenje me davi

i bolujem,

bolujem u tami.

ROMEO I JULIJA

 Ljudske zveri

proganjaju moju sjenku

da ne zgrešim.

Ti ne znaju da ja volim

oko sebe i sneg beli

ali ćutim k’o mumija

prigušenih osjećanja

kradem noć i dan,

k’o Julija.

 

Šta ja mogu toj prirodi

nesmirenoj.

I dizgine pokidaću za Romeom.

Al’ je ponos od ljubavi

uvek jači

pa većinom bol u duši naoblači,

i kažem

smej se smej – ili plači.

 
P R O T E S T

Hej putniče!

Ko se to tamo čuje?

Ko to na život bljuje?

Šta radi ova vreva,

kud se sve ovo sprema?

Šta hoće ova raja,

kad ima slobode i prava?

 

Hej putniče !

Da li ti nameravaš

gužvu da nam stvaraš –

-         ili želiš ovaj protest

samo da “prespavaš”?

Hej putniče !

Treba li tebi pravda?

Ili si od onih

što među redove

život posmatra?

Hej putniče,znan si svima

i pismenima i nepismenima.

Nestani što pre iz vidika

jer pravdu traži zemlja cijela.

Da se ne sretnemo u očima,

jer ona pripada njima,

revolucionarima i običnima.

Hej putniče,zapamti

protest neće stati,

protiv nepravdi,

protiv korupcije i mita

protiv birokrata,

protiv karijerista,

protiv sviju onih

kojima savjest nije čista...

 

AKO ODEM

 Ako odem,da l’ će srce tvoje

da pati

ili novu sreću da traži?

Ako jednog dana odem

~

Da li će ti pogled smerni

tražit nove horizonte?

Ili će te želja zvati meni-

-         ako jednog dana odem.

 ~

Da l’ će mjesec da te zove

u naručju uspomena.

Da li ćeš zažaliti noći one,

ako jednog dana odem?

~

 Da l’ će snovi drugi doći,

da ti brišu tužne oči,

ako jednog dana odem ?...

 

IZBEGLICA

Čovjek širokih bulevara

napušta svoj svet,

nešto mu užasno dušu para

i pita se,varal’ ga to pamet.

y

Čovjek širokih vidika

šta je nemat nije mogao znati

svi su mu bili ista prilika,

ako su znali njegov zanat.

y

Taj čovjek stigao u neki ćorsokak,

prigušen pogledima i sažaljenjem,

ne bi mu dohakala ni besparica,

ni bolom podsticana nesanica,

ni sveopšti mrak.

Još živi treptaj njegova topla srca

samo da mu je ljudski zagrljaj,

malo svjetlosti i ljudski zrak.