|
Slike
govore:
U R B I C
I D N A D
'S U L T A N I J O M' Svaki
rat koji se dogodi izmedju dva naroda, iza sebe ostavlja brojne zrtve.
Posebno kada bude onako mucki kao nad nasim narodom. Mada, zrtve uvjek
najbrojnije budu djeca, zene
i straci, bas oni koji su najmanje krivi za trenutna dogadjanja, ili ih
pak, niko nepita sta ce i kako ce biti. Ubijanje djece, zena i staraca,
upravo pokazuje nemoc, nemoral i kukavicluk vojske i naroda koji vrsi
zlocin nad njima. Njihovo masovno ubijanje naziva se genocid. Ako se kojim
slucajem desi da je u odredjenom mjestu neko ostao ziv onda se protjerava
na najblizi teritorij koji kontroliraju njihovi sunarodnici, odnosno
njihova vojska, to je jasno i sprovode etnocid. No, nakon genocida i
etnocida dolazi zatiranje svih tragova koje zivio na tim prostorima. Tako,
da se do maksimuma sprovede jos urbicid i kulturocid. Znaci, ruse se kuce,
kulturno-historijski spomenici i vjerski objekti koji su potvrdjivali
dugo-godisnji zivot i tradiciju naroda koji je zivio na tim prostorima. Sve
ovo nabrojano i vise od toga dozivlajavao je upravo bosnjacki narod i to u
deset sprovedenih genocida, etnocida, urbicida i kulturocida, i to od
srpsko-crnogorskih sjedne strane, te veliko-hrvatskih nacional-fasita s
druge strane. Sve ove navode mozemo potvrditi od naseg zavicaja Plava i
Gusinja, preko Sandzaka te do domovine Bosne i Hercegovine. Ovo
dovoljno potvrduju slike nase stvarnosti i da se na trenutak vratimo
unazad samo nekoliko desetina, ili pak stotina godina, jasno nam govori da
na vecem prostoru balkanske vjetrometine vise ne zive Bosnjaci tamo gdje
su nekad zivjeli. Ovo je zaista siroka tema koju cemo nekom narednom
prilikom pokusati obraditi, da bi predocili istinite primjere nasim
posjetiocima "sita", pod
opaskom "dogodilo se, ne ponovilo se". Kao i da ne
zaboravimo gdje su nekada zivjeli nasi preci i ne samo to,
sto su pokazali svjezi primjeri iz Bosne i Hercegovine, nego i
vratiti se tamo na svoj vatan.
"Sultanija" jedan od primjera Za
ovu priliku predocicemo slikom i rijecju stradanje, odnosno urbicid nad
dzamijom "Sultanijom" u Plavu. Pocetak
Balkanskog rata 1912.godine i te kako je osjetio na svojim ledjima i narod
Plava i Gusinja. Pokusaj pokrstavanja, te ubijanje blizu hiljade
najcuvenijih nasih sunarodnika i rusenje vitke oko cetrdeset metara tek
novo sagrdajene munare na dzamiji "Sultaniji" su jedni od
zlocinackih (ne)djela koje je sprovela crnogosrka vojska sa zloglasnim
cetnjarom Avrom Cemovicem na celu. Zbog cega je na meti zlocinaca bila
upravo ova dzamija nije tesko pretpostaviti. Naime, jedinstvenost islamske
arhitekture, cvrstina i umjetnost klesanja kamena, kao i medjusobno
povezivanje, naravno ako uzmemo u obzir i ljepotu unutarnjeg dijela,
dovoljno nam govori zasto je to zasmetalo mrzeteljima nasega naroda, nase
kulture i nase vjere. Jos ako dodamo da je ovo veleljepno zdanje bilo
pokriveno sa kubetom, sto je davalo posebnu ljepotu cjelokupnom objektu,
naravno i sa vitkom munarom koja je mudro sve to nadgledala sa visine,
koje su sa svim tim osobinama krasile ne samo plavsku staru carsiju nego i
cijelu sandzacku regiju i sire. Onda nije tesko pretpostaviti zasto je
oskrnavljen, demoliran, najzad srusen ovaj vjerski objekat. Nas
ugledni starina hadzdzi Emro, govorio mi je u nekoliko navrata kako se i
sta se dogadjalo tih dana sa pocetka Balkasnkog rata. On je pored svog
licnog iskustva, brojne istinitosti saznavao i od svojih roditelja i
starijih Plavljana. Takodjer me impresionirao sa pricama o imamima koji su
tada sluzbovali u "Sultaniji". Pricao mi je o hrabrosti i
neustrasivosti mula Jahije ef. Music, o pravednosti, strogoci i
intelegentnosti, mog rahmetli djeda, mula Arifa ef. Krcic, i mnogim
drugim. Govorio mi je takodjer, kako su rusili munaru Avro i njegova
bratija. Svojim tihim i smirenim glasom, kako znaju samo nase mudre starine, pricao mi je, da je tog dana doslo puno naoruzanih vojnika i da su upali u dzamiju, kada su uparavo klanjali jedan od namaza. Vikali su "izgonite Turke vani", sto su i uradili sa uperenim oruzjem u njihove glave. Postrojili su ih ispred dzamije gdje su im uz pogrdne psovke prijetili i tome slicno, kao sto samo cetnjare znaju. Pitao je Avro, bacajuci pogled na vitku munaru:"Jeli Turci, jel' ova munara na krivu il' se meni to cini", neko je odgovorio iz stroja:"Vallahi nije, prava je ko pusaka i nista joj ne fali..."! Tada je naredio svojoj bratiji:"Rusi..." Njegovu krvolocnu bratiju nije bilo tesko ubjediti, presli su sa njegove pogane rijeci na njihovo malo-umno i pogano (ne)djelo. Udarali su maljevima i rusili su nekoliko sahata, ali su uspjeli samo da je oskrnave, tj. da sruse kube dzamije i jedan dio vitke munare, dok je drugi dio srusen 1926.godine. Porusili su nakon toga sve sto dzamiju cini dzamijom. Napravili su zlocinci urbicid nad njom, koji opominje sve nas, koji smo rodom iz ovog serhatli grada na obalama plavskih jezera. Poznato vam je, da je prije i poslije Drugog svjetskog rata, ova ljepotica bila pretvorena u prostorije skole, sto je bio samo povod da se nakon toga pretvori u polocijski kazamat gdje se lomila kicma i ispirao mozak nasim ljudima. Sve ove navode potvrdjujemo sa nasim foto-objektivom u sta se mogu uvjeriti i oni koji nisu rodom iz naseg kraja. Mozda je bolje reci na kraju svega ovoga, slike govore o njihovim zlocinima! Na nama je da odlucimo u kakvom ruhu "Sulatniju" zelimo. Zato neka ovo bude jos jedan podstrek svim nasim posjetiocima web sita da usmjere svoje donacije za restauraciju i adaptaciju ovog objekta, koji ce insa-Allah opet krasiti plavsku carsiju i sandzacku lijepu dolinu!
-------------------------------------------------------------------------------
Ovako ce "Sultanija" izgledati po zavrsetku adaptacije ----------------------------------------------------------------- Tekst pripremio Esad R. KRCIC |
