17-12-2008
- broj 338
ŠOKANTNA ISPOVIJEST PRAVOSLAVKE IZ PLAVA -
Vesna postala Hatidža

U početku je, kaže, bilo veoma teško, jer su je odbacivali i pravoslavci
i muslimani
Ne pamtim svoje roditelje. Čitav moj život bio je potucanje od nemila do
nedraga, bez sigurnog krova nad glavom, tople postelje, pristojnog
obroka, nečije iskrene brige. Tuga, patnja i bol koje sam na plećima
iznijela ne mogu stati u ovu priču. Goli život sačuvala sam samo
zahvaljujući ogromnoj vjeri u Boga i njegovoj pomoći, riječi su kojima
Hatidža Tijanić, rodom iz Kraljeva, započinje potresnu ispovijest,
prostirući pred nama zaista šokantne detalje iz svog života koji bi,
vjerovatno, mogli da posluže i za filmski scenario... Hatidža živi u
Plavu, a prije desetak godina prešla je u Islam zbog čega je preživjela
bolnu stigmu i od pravoslavaca i od muslimana. Ljudi su sudili na osnovu
površnih zaključaka, ali se niko nije zaista potrudio da uđe u dušu
Hatidže koja se nekad zvala Vesna.
-O sudbini mojih roditelja postoje razne verzije. Za oca znam da je umro,
a majka je, možda, i danas negdje živa. U svakom slučaju, imala sam osam
mjeseci, a sestra nešto manje od dvije godine kad su nas pronašli na
ulici i kada je o nama brigu preuzeo Centar za socijalni rad. Smještali
su nas u razne hraniteljske porodice, ako se one zaista mogu nazvati
takvim imenom, priča Hatidža, koja nakon svega što je doživjela u
djetinjstvu vjeruje da su te porodice od države uzimale novac za njeno i
sestrino izdržavanje, zauzvrat dobijajući besplatnu radnu snagu.
-Kako smo bile veoma male, za ženu iz prve porodice u kojoj smo bile
smještene mislile smo da nam je majka... Zbog toga nam je užasno teško
palo kada je, nakon rođenja drugog djeteta, ona odlučila da nas da
drugim ljudima kod koji smo preživjele pravi pakao. Otac je bio
alkoholičar, iako male morale smo mnogo da radimo u polju, a često smo
spavale napolju i bivale gladne. Kad bi došli ljudi iz Centra za
socijalni rad da nas obiđu, plakale smo i molile da nas odvedu, ali je
njima bilo bitnije da ispoštuju imućne gazde nego dvije sirotice, kroz
suze priča Hatidža.
KRV ŠIBALA NA SVE STRANE
Hatidža ističe da su najžešću nemilost života ona i njena sestra
osjetile u trećoj „hraniteljskoj porodici“, koja je pored njih imala još
mnogo djece... Sva djeca bila su smještena u neuslovnoj šupi i do
zadnjeg atoma snage radila su na imanju.
-Bilo je kao u horor filmu. Hladna šupa koja je prijetila da se uruši,
škripa vrata koja nijesu mogla da se zatvore, tama, zima i strah..
Nebrojeno noći ja i moja seka bismo se zagrlile i jecajući molile Boga
da preživimo. Žena kod koje smo bile toliko nas je tukla da je krv
šibala na sve strane. Zbog straha koji se u meni ukorijenio, zadugo
nijesam umjela da normalno komuniciram s ljudima, priča Hatidža.
Kad joj je bilo oko 15 godina, sa sestrom je napustila hraniteljske
porodice. Ostale su prepuštene na milost i nemilost onome što su
donosili novi dani. Ako bi kojim čudom imale šta da pojedu, to je
značilo pravi blagoslov. Spavale su pod vedrim nebom.
-Nikad neću zaboraviti kad sam šetala gradom i od gladi osjećala kako
polako gubim vid. Ugledala sam jednu burekdžinicu, ušla i naručila burek
i jogurt. Kad su mi to donijeli, počela sam da plačem. Potpuno sam bila
izgladnjela, a bilo me je sramota da kažem da nemam da platim. Moje
jecaje primijetio je gazda koji je prišao i upitao šta mi je. Smogla sam
snage da mu kažem, a on mi je odgovorio: „Samo ti jedi, donijećemo ti
još ako možeš“. To je bila dobrota koju ranije nikad nijesam osjetila.
Rekla sam da ću platiti kad budem imala. Nije želio ni da čuje za to,
prisjeća se naša sagovornica
DOLAZAK U PLAV
Hatidžina sestra se ubrzo udala i to je u trenutku predstavljalo
olakšanje. Bar jedna od njih nije morala brinuti gdje će da prespava.
Jedna usta manje za prehraniti.
Sticajem okolnosti, Vesnu, odnosno danas Hatidžu, pozvali su u Plav da
radi. Nemajući šta da izgubi, pošla je na put u nepoznato.
-Počela sam da radim u jednom ugostiteljskom objektu. Nadala sam se da
ću od svoje plate moći sebi da priuštim bar neke sitnice za kojima sam
oduvijek čeznula. Dolazila sam iz jednog potpuno drugačijeg svijeta i
bilo mi je čudno što u taj lokal ne dolaze žene. Kasnije sam saznala da
je, po tradiciji tog naroda, ženama mjesto u kući, priča Hatidža.
Začudile su je i brojne druge osobenosti sredine u koju je došla, ali
morala je da se brine o sopstvenoj egzistenciji. Najteže joj je, kaže,
palo što je gazda kod kojeg je radila insistirao da budu intimni.
-Uplašena i očajna, požalila sam se njegovoj ženi koja je pokušala da me
zaštiti, ali ne zadugo. On je bio uporan da sprovede svoj naum, pa sam
bila primorana da pobjegnem iz te kuće. Nijesam željela da uzmem ni
platu. Zaposlila sam se u drugom lokalu, gdje su se prema meni lijepo
ophodili. Ipak, svi su me osuđivali zbog posla kojim sam se bavila, kaže
naša sagovornica.
NIKAD VIŠE KONOBARICA
U međuvremenu, Hatidža je, kako kaže, počela da čita knjige o Islamu i
da se sve više priklanja toj vjeri.
-Mnogo sam razmišljala o sebi, stvarima koje sam radila, ljudima, životu,
dragom Allahu. Počela sam da pronalazim mir u duši i da molim Allaha da
me učini pravom muslimankom. Osjećala sam u toj vjeri nešto zaista čisto,
uzvišeno i lijepo. Željela sam da postanem dio nje, prisjeća se tada još
uvije k Vesna perioda kada je počela da se priklanja islamskoj vjeri.
To je, kaže, bilo presudno da napusti konobarisanje, iako je to, s druge
strane, značilo da će ostati na ulici.
-Narednu zimu provela sam u ulazu jedne zgrade, gdje sam spavala. Često
sam plakala i molila Allaha da me uputi na pravi put, da ne pokleknem i
da se više nikad ne vratim u kafanu. Potom sam godinu dana spavala na
golim daskama u jednoj napuštenoj kući. Nijesam željela da bilo ko
primijeti moju bijedu. U kasnim noćnim satima, kad svi spavaju, odlazila
sam na gradski izvor i prala svoju garderobu. Kupala sam se ledenom
vodom, priča drhtavim glasom.
Ubrzo je počela da radi u Radio- televiziji „Glas Plava“...
PRELAZAK U ISLAM
-To je značilo da mogu da iznajmim sobicu s kupatilom i da koliko-
toliko započnem pristojan život. Nikad neću zaboraviti san koji sam
jedne noći usnila u tom sobičku. Boljelo me je čitavo tijelo, toliko
jako da sam bol osjećala i na javi. Uzela sam „Kur’an“ i privila ga
rukama na grudi. U snu sam izgovarala: „Ja moram u džamiju, ja moram u
džamiju“! Ponovo u snu, ustala sam i otišla do džamije. Kad sam položila
ruku na jedan harf na arapskom jeziku, bol je nestala. Nakon tog sna,
znala sam da svim srcem želim da pređem u Islam, kaže Hatidža, koja je i
dalje neprestano istraživala i učila o islamskoj vjeri. Nakon jednog od
intervjua s doktorom islamskih nauka na RTV „Glas Plava“, Hatidža je
svom sagovorniku saopštila da želi da pređe u Islam, što je on
blagonaklono prihvatio.
-Rekao mi je da ne moram da mijenjam ime, ali sam ja već bila odabrala
da ću se zvati Hatidža. Ritual prelaska u Islam bio je učenje Ezana na
uvo, kao što se radi bebama. Vjera se zapravo stiče i učvršćuje ne time,
nego odnosom osobe prema Allahu i pobjeđivanjem raznih iskušenja koja se
nameću kroz život, objašnjava Hatidža.
Ona je bila druga žena u Plavu koja se pokrila po islamskim propisima.
ODBAČENA ZBOG PREDRASUDA
U početku joj je, kaže, bilo veoma teško, jer su je odbacivali i
pravoslavci i muslimani. Doživljavala je brojna poniženja, prijetnje i
neprijatnosti. Pravoslavci su je odbacivali kao otpadnika, a muslimani
se nijesu mirili s činjenicom da je neko ko je bio konobarica prešao u
Islam. Sve to Hatidža je smatrala iskušenjima na putu učvršćivanja svoje
nove vjere.
Danas nigdje ne radi. Pokrivena je, i teško joj je da nađe posao. U
iznajmljenom stanu plaća kiriju od 100 eura. Od nečega mora i da živi.
Njen zahtjev za pomoć plavski Centar za socijalni rad je bez mnogo
komentara odbio. Hatidža i dalje vodi mučnu borbu sa životom, ali joj,
kako kaže, pomaže vjera u Allaha.
-Stekla sam i prijatelje koje smatram najvećim bogatstvom u životu. Ne
potcjenjujem nijednu vjeru, ali sam sigurna da bi mnogi ljudi, kad bi
samo bolje upoznali Islam, shvatili da je to pravi izbor. Voljela bih da
svijet postane bolje mjesto za sve nas, a prije svega da imam svoju
porodicu i odužim svoj dug prema životu, zaključila je Hatidža, koju je
evociranje uspomena često tjeralo na suze tokom razgovora, ali koja
vjeruje da je najgore za nju prošlo.
Vera Ratković
|