U početku je, kaže, bilo veoma teško, jer su je odbacivali i pravoslavci i muslimani
Ne pamtim svoje roditelje. Čitav moj život bio je potucanje od nemila do nedraga, bez sigurnog krova nad glavom, tople postelje, pristojnog obroka, nečije iskrene brige. Tuga, patnja i bol koje sam na plećima iznijela ne mogu stati u ovu priču. Goli život sačuvala sam samo zahvaljujući ogromnoj vjeri u Boga i njegovoj pomoći, riječi su kojima Hatidža Tijanić, rodom iz Kraljeva, započinje potresnu ispovijest, prostirući pred nama zaista šokantne detalje iz svog života koji bi, vjerovatno, mogli da posluže i za filmski scenario... Hatidža živi u Plavu, a prije desetak godina prešla je u Islam zbog čega je preživjela bolnu stigmu i od pravoslavaca i od muslimana. Ljudi su sudili na osnovu površnih zaključaka, ali se niko nije zaista potrudio da uđe u dušu Hatidže koja se nekad zvala Vesna.
-O sudbini mojih roditelja postoje razne verzije. Za oca znam da je umro, a majka je, možda, i danas negdje živa. U svakom slučaju, imala sam osam mjeseci, a sestra nešto manje od dvije godine kad su nas pronašli na ulici i kada je o nama brigu preuzeo Centar za socijalni rad. Smještali su nas u razne hraniteljske porodice, ako se one zaista mogu nazvati takvim imenom, priča Hatidža, koja nakon svega što je doživjela u djetinjstvu vjeruje da su te porodice od države uzimale novac za njeno i sestrino izdržavanje, zauzvrat dobijajući besplatnu radnu snagu.
-Kako smo bile veoma male, za ženu iz prve porodice u kojoj smo bile smještene mislile smo da nam je majka... Zbog toga nam je užasno teško palo kada je, nakon rođenja drugog djeteta, ona odlučila da nas da drugim ljudima kod koji smo preživjele pravi pakao. Otac je bio alkoholičar, iako male morale smo mnogo da radimo u polju, a često smo spavale napolju i bivale gladne. Kad bi došli ljudi iz Centra za socijalni rad da nas obiđu, plakale smo i molile da nas odvedu, ali je njima bilo bitnije da ispoštuju imućne gazde nego dvije sirotice, kroz suze priča Hatidža.

KRV ŠIBALA NA SVE STRANE

Hatidža ističe da su najžešću nemilost života ona i njena sestra osjetile u trećoj „hraniteljskoj porodici“, koja je pored njih imala još mnogo djece... Sva djeca bila su smještena u neuslovnoj šupi i do zadnjeg atoma snage radila su na imanju.
-Bilo je kao u horor filmu. Hladna šupa koja je prijetila da se uruši, škripa vrata koja nijesu mogla da se zatvore, tama, zima i strah.. Nebrojeno noći ja i moja seka bismo se zagrlile i jecajući molile Boga da preživimo. Žena kod koje smo bile toliko nas je tukla da je krv šibala na sve strane. Zbog straha koji se u meni ukorijenio, zadugo nijesam umjela da normalno komuniciram s ljudima, priča Hatidža.
Kad joj je bilo oko 15 godina, sa sestrom je napustila hraniteljske porodice. Ostale su prepuštene na milost i nemilost onome što su donosili novi dani. Ako bi kojim čudom imale šta da pojedu, to je značilo pravi blagoslov. Spavale su pod vedrim nebom.
-Nikad neću zaboraviti kad sam šetala gradom i od gladi osjećala kako polako gubim vid. Ugledala sam jednu burekdžinicu, ušla i naručila burek i jogurt. Kad su mi to donijeli, počela sam da plačem. Potpuno sam bila izgladnjela, a bilo me je sramota da kažem da nemam da platim. Moje jecaje primijetio je gazda koji je prišao i upitao šta mi je. Smogla sam snage da mu kažem, a on mi je odgovorio: „Samo ti jedi, donijećemo ti još ako možeš“. To je bila dobrota koju ranije nikad nijesam osjetila. Rekla sam da ću platiti kad budem imala. Nije želio ni da čuje za to, prisjeća se naša sagovornica

DOLAZAK U PLAV

Hatidžina sestra se ubrzo udala i to je u trenutku predstavljalo olakšanje. Bar jedna od njih nije morala brinuti gdje će da prespava. Jedna usta manje za prehraniti.
Sticajem okolnosti, Vesnu, odnosno danas Hatidžu, pozvali su u Plav da radi. Nemajući šta da izgubi, pošla je na put u nepoznato.
-Počela sam da radim u jednom ugostiteljskom objektu. Nadala sam se da ću od svoje plate moći sebi da priuštim bar neke sitnice za kojima sam oduvijek čeznula. Dolazila sam iz jednog potpuno drugačijeg svijeta i bilo mi je čudno što u taj lokal ne dolaze žene. Kasnije sam saznala da je, po tradiciji tog naroda, ženama mjesto u kući, priča Hatidža.
Začudile su je i brojne druge osobenosti sredine u koju je došla, ali morala je da se brine o sopstvenoj egzistenciji. Najteže joj je, kaže, palo što je gazda kod kojeg je radila insistirao da budu intimni.
-Uplašena i očajna, požalila sam se njegovoj ženi koja je pokušala da me zaštiti, ali ne zadugo. On je bio uporan da sprovede svoj naum, pa sam bila primorana da pobjegnem iz te kuće. Nijesam željela da uzmem ni platu. Zaposlila sam se u drugom lokalu, gdje su se prema meni lijepo ophodili. Ipak, svi su me osuđivali zbog posla kojim sam se bavila, kaže naša sagovornica.

NIKAD VIŠE KONOBARICA

U međuvremenu, Hatidža je, kako kaže, počela da čita knjige o Islamu i da se sve više priklanja toj vjeri.
-Mnogo sam razmišljala o sebi, stvarima koje sam radila, ljudima, životu, dragom Allahu. Počela sam da pronalazim mir u duši i da molim Allaha da me učini pravom muslimankom. Osjećala sam u toj vjeri nešto zaista čisto, uzvišeno i lijepo. Željela sam da postanem dio nje, prisjeća se tada još uvije k Vesna perioda kada je počela da se priklanja islamskoj vjeri.
To je, kaže, bilo presudno da napusti konobarisanje, iako je to, s druge strane, značilo da će ostati na ulici.
-Narednu zimu provela sam u ulazu jedne zgrade, gdje sam spavala. Često sam plakala i molila Allaha da me uputi na pravi put, da ne pokleknem i da se više nikad ne vratim u kafanu. Potom sam godinu dana spavala na golim daskama u jednoj napuštenoj kući. Nijesam željela da bilo ko primijeti moju bijedu. U kasnim noćnim satima, kad svi spavaju, odlazila sam na gradski izvor i prala svoju garderobu. Kupala sam se ledenom vodom, priča drhtavim glasom.
Ubrzo je počela da radi u Radio- televiziji „Glas Plava“...

PRELAZAK U ISLAM

-To je značilo da mogu da iznajmim sobicu s kupatilom i da koliko- toliko započnem pristojan život. Nikad neću zaboraviti san koji sam jedne noći usnila u tom sobičku. Boljelo me je čitavo tijelo, toliko jako da sam bol osjećala i na javi. Uzela sam „Kur’an“ i privila ga rukama na grudi. U snu sam izgovarala: „Ja moram u džamiju, ja moram u džamiju“! Ponovo u snu, ustala sam i otišla do džamije. Kad sam položila ruku na jedan harf na arapskom jeziku, bol je nestala. Nakon tog sna, znala sam da svim srcem želim da pređem u Islam, kaže Hatidža, koja je i dalje neprestano istraživala i učila o islamskoj vjeri. Nakon jednog od intervjua s doktorom islamskih nauka na RTV „Glas Plava“, Hatidža je svom sagovorniku saopštila da želi da pređe u Islam, što je on blagonaklono prihvatio.
-Rekao mi je da ne moram da mijenjam ime, ali sam ja već bila odabrala da ću se zvati Hatidža. Ritual prelaska u Islam bio je učenje Ezana na uvo, kao što se radi bebama. Vjera se zapravo stiče i učvršćuje ne time, nego odnosom osobe prema Allahu i pobjeđivanjem raznih iskušenja koja se nameću kroz život, objašnjava Hatidža.
Ona je bila druga žena u Plavu koja se pokrila po islamskim propisima.

ODBAČENA ZBOG PREDRASUDA

U početku joj je, kaže, bilo veoma teško, jer su je odbacivali i pravoslavci i muslimani. Doživljavala je brojna poniženja, prijetnje i neprijatnosti. Pravoslavci su je odbacivali kao otpadnika, a muslimani se nijesu mirili s činjenicom da je neko ko je bio konobarica prešao u Islam. Sve to Hatidža je smatrala iskušenjima na putu učvršćivanja svoje nove vjere.
Danas nigdje ne radi. Pokrivena je, i teško joj je da nađe posao. U iznajmljenom stanu plaća kiriju od 100 eura. Od nečega mora i da živi. Njen zahtjev za pomoć plavski Centar za socijalni rad je bez mnogo komentara odbio. Hatidža i dalje vodi mučnu borbu sa životom, ali joj, kako kaže, pomaže vjera u Allaha.
-Stekla sam i prijatelje koje smatram najvećim bogatstvom u životu. Ne potcjenjujem nijednu vjeru, ali sam sigurna da bi mnogi ljudi, kad bi samo bolje upoznali Islam, shvatili da je to pravi izbor. Voljela bih da svijet postane bolje mjesto za sve nas, a prije svega da imam svoju porodicu i odužim svoj dug prema životu, zaključila je Hatidža, koju je evociranje uspomena često tjeralo na suze tokom razgovora, ali koja vjeruje da je najgore za nju prošlo.

Vera Ratković